Kako je izraz 'kreativne industrije' ušao u upotrebu

Izraz „kreativne industrije“ počeo se prije dvadesetak godina koristiti za označavanje niza ljudskih djelatnosti od kojih su neke među najstarijim koje postoje, a neke nastale tek pojavom digitalne tehnologije. Mnoge od tih djelatnosti imaju snažne korijene u kulturi i termin 'kulturne industrije' i odranije se koristio za označavanje teatarskih djelatnosti, plesa, muzike, filma, vizualne umjetnosti i kulturne baštine, mada je sam izraz kontroverzan i mnogi su umjetnici smatrali ponižavajućim da se njihova djelatnost u bilo kojem kontekstu karakterizira kao – 'industrija'.

'Industrije' ili ne, ne može se osporiti činjenica da su ove djelatnosti – i usko definisane kulturne industrije i širi spektar novih kreativnih industrija – u mnogim zemljama postajale sve značajniji ekonomski faktor i nudile sve veći broj radnih mjesta. Ali nijedna vlada nije pokušavala izmjeriti njihov ukupni privredni doprinos niti o njihovom značaju razmišljati strateški, osim možda vlade SAD-a koja je gotovo stotinu godina štitila i njegovala svoju filmsku industriju, i to ne samo zbog njenog ekonomskog doprinosa nego i zato što širom svijeta prikazuje kulturu i širi uticaj SAD-a.Iako se kreativne djelatnosti ne daju identificirati kao industrijski 'sektor' s istom lakoćom kao djelatnosti npr. vazduhoplovnog, farmaceutskog ili automobilskog sektora, sve kreativne djelatnosti imaju jedan zajednički imenilac: zavise od kreativnog potencijala pojedinaca i stvaranja intelektualnog vlasništva.To što ih se počelo smatrati 'sektorom', ma koliko ta definicija bila proizvoljna, skrenulo je pažnju na činjenicu da sve te djelatnosti ili direktno učestvuju ili znatno doprinose širokom spektru industrija i profesija, od reklamiranja do turizma, a usto je postalo evidentno da vještine i stil rada kreativnog sektora sve više utiču i na druga privredna područja, posebno u korištenju digitalnih tehnologija.

Prvi pokušaj mjerenja vrijednosti kreativnih industrija

Godine 1997. novoizabrana laburistička vlada Velike Britanije odlučuje pokušati da ove djelatnosti prvi put definiše i procijeni njihov neposredni učinak na ukupnu britansku privredu. Na osnovu studije Creative Nation (Kreativna država) koju je australijska vlada objavila 1994. godine, te po savjetu pozvane grupe vodećih kreativnih preduzetnika, novoosnovano britansko Ministarstvo za kulturu, medije i sport (Department for Culture, Media and Sport) objavljuje 1998. godine dokument Mapiranje kreativnih industrija (Creative Industries – Mapping Document 1998) u kojem navodi 13 djelatnosti (reklame, arhitektura, tržište umjetnina i antikviteta, zanatstvo, dizajn, modna industrija, film, interaktivni zabavni softver, muzika, scenske umjetnosti, izdavaštvo, softver, televizija i radio) kojima je zajedničko to što su „plod individualne kreativnosti, vještine i talenta a… imaju potencijal proizvodnje bogatstva stvaranjem intelektualnog vlasništva”. U svakom razumijevanju pojma kreativnih industrija, od njegovog početka do danas, centralno mjesto zauzima koncept intelektualnog vlasništva (drugim riječima, vrijednost ideje koja se može zaštititi autorskim pravima, patentima, zaštitnim znakovima ili drugim pravnim i regulatornim mehanizmima kojima se sprečava kopiranje i korištenje te ideje u komercijalne svrhe bez izričitog odobrenja njenog autora). Kritičari su tvrdili da studija stvara lažne distinkcije utoliko što individualna kreativnost i talent predstavljaju srž i mnogih drugih naučnih i djelatnih područja, od prirodnih nauka do inženjerstva. To je, naravno, istina, ali je namjerno odlučeno da se u predmet studije ne uvrste kreativni rad naučnika i inženjera koji počiva na sistematskoj analizi i istraživanju, nego da se studija fokusira na samonikle pokretače kreativnosti u društvenoj i kulturnoj sferi. Druga kritika odnosila se na to što studija ne tretira razliku između preduzeća koja vrijednost intelektualnog vlasništva zasigurno stvaraju kreativnim talentom pojedinaca – što su obično mala i srednja preduzeća s nedovoljnim kapitalom, ili mikro-preduzeća („mala ili srednja preduzeća“ imaju između 25 i 500 zaposlenih, a „mikro-poduzeća“ 10 ili manje zaposlenih) – i onih preduzeća koja korist ostvaruju zahvaljujući posjedovanju i iskorištavanju tog intelektualnog vlasništva – što su obično veliki transnacionalni konglomerati s ogromnim kapitalima, ali pokatkad s vrlo malo dokaza o „kreativnosti“ u načinu djelovanja. Ove dvije vrste preduzeća razlikuju se kao nebo i zemlja, ali su ipak obje bile definisane kao dio „kreativnih industrija“. Uprkos ovim i drugim kritikama, studija je izazvala znatan interes, naročito nakon što je analiza koja joj je uslijedila 2001. godine otkrila da ovaj proizvoljno definisani kreativni sektor stvara radna mjesta po dvostruko većoj stopi nego cijela britanska privreda.

Razvoj predodžbe o kreativnim industrijama

Dvadeset godina kasnije gotovo sve vlade svijeta prepoznaju značaj 'kreativnih industrija' i ovaj koncept sve više ustupa mjesto sveobuhvatnijem konceptu 'kreativne ekonomije'. Naravno, i dalje opstaje želja da se određene industrije definiraju kao „kreativne“ i nesumnjivo će se tako i nastaviti.

U nekim se zemljama definicije vrte isključivo oko umjetnosti i kulture. Druge zemlje koriste šire definicije koje uključuju, na primjer, kulinarstvo i gastronomiju – a na osnovu ekonomskog i kulturnog značaja hrane i kulinarstva. Treće zemlje koriste definiciju koja uključuje dobro uspostavljene poslovne djelatnosti kao što su izdavaštvo, softver, oglašavanje i dizajn; Narodna Republika Kina kao jednu od glavnih tačaka svog 11. petogodišnjeg plana navodi potrebu da se sa „Proizvedeno u Kini pređe na Dizajnirano u Kini“ – klasično obrazloženje razumijevanja da je u ekonomiji 21. stoljeća stvaranje intelektualnog vlasništva dragocjenije od izrade proizvoda. Ostale se zemlje, uključujući Veliku Britaniju, bore sa škakljivim pitanjem lociranja razvoja politike 'kreativnosti' unutar svojih struktura – da li se tu radi o ekonomskoj ili o industrijskoj politici? Ili o kulturnoj? Ili o obrazovnoj? Ili o sve četiri? 

Što su više statističari i analitičari politika širom svijeta razmišljali o načinu procjene stvarnih efekata kreativnih industrija, to je neophodnost mnogo temeljnijeg preispitivanja postajala očiglednija. Za početak, fuzija umjetničke i kreativne industrije s digitalnom tehnologijom rađala je čitave nove industrije i vještine koje nisu obuhvaćene međunarodno priznatim šablonima za mjerenje ekonomske aktivnosti, takozvanim kodovima „SIC“ i „SOC“ (Standardna industrijska klasifikacija i Standardna klasifikacije zanimanja). Primjena tih standarda izopačila je stvarnu sliku, učinivši da važna nova područja stvaranja vještina i bogatstva ostanu vladama praktično nevidljiva, te gotovo onemogućila međunarodna poređenja. Ali anomalijama tu očito nije kraj – jer nije svaki posao u kreativnim industrijama „kreativan“ dok su mnogi poslovi izvan okvira kreativnih industrija, kako god ih definisali, sasvim očito vrlo kreativni. Ovo područje počinju istraživati britanska organizacija Nesta i mnoge druge, te zaključuju da je broj kreativnih poslova u „nekreativnim“ industrijama po svoj prilici daleko veći od broja kreativnih poslova u kreativnim industrijama. Kako uopšte izmjeriti njihov učinak? Povrh svega je masivni uticaj digitalne tehnologije transformisao sve industrije, kreativne ili ne, a Internet neprestano otvarao razne platforme za nov kreativni izraz koji je, zauzvrat, generisao razne vrste novih i vrlo očito kreativnih poslova. Vrijednost industrije video-igara je, na primjer, za samo petnaest godina nadmašila vrijednost stogodišnje filmske industrije. A ako je u kreativnu industriju trebalo uključiti 'dizajn', što očito jest, gdje onda smjestiti tehnologiju – kao dizajniranje svih procesa i kreativnu disciplinu čiji se učinak osjeća u svim područjima privrednih djelatnosti, od proizvodnje i maloprodaje do planiranja transportnih i zdravstvenih usluga?

Što su više kreatori politika razmišljali o kreativnim industrijama, to je postajalo očiglednije da koncentracija na ekonomsku vrijednost kreativnih industrija nema smisla bez sagledavanja šireg okvira njihove društvene i kulturne vrijednosti. Istraživanje o globalnoj kreativnoj ekonomiji koje Ujedinjene nacije objavljuju 2008. godine ukazalo je na činjenicu da se tu ni slučajno ne radi o fenomenu karakterističnom samo za napredne i postindustrijske države Evrope i Sjeverne Amerike: brzina rasta „kreativne i kulturne industrije“ osjećala se na svim kontinentima, kako na Sjeveru, tako i na Jugu. Zaključak Izvještaja: „Povezivanje kreativnosti, kulture, ekonomije i tehnologije, izraženo kao sposobnost stvaranja i cirkulacije intelektualnog kapitala, ima potencijal stvaranja prihoda, radnih mjesta i izvoza dok istovremeno unapređuje socijalnu uključenost, kulturnu raznolikost i ljudski razvoj. To je ono što novonastala kreativna ekonomija počinje činiti.“

Kulturni i društveni učinak kreativne ekonomije vjerovatno će rasti

U vremenu brze globalizacije mnoge zemlje spoznaju da je kombinacija kulture i trgovine koju predstavljaju kreativne industrije moćno sredstvo za ostvarivanje karakteristične slike po kojoj se zemlja ili grad izdvajaju među brojnim konkurentima. Važnost nadaleko poznatih kulturnih „simbola“, poput Eiffelovog tornja u Francuskoj, Taj Mahala u Indiji ili sidnejske opere u Australiji ustupa mjesto čitavim kulturnim okruzima koji spajaju umjetnost i komercijalnu aktivnost –od londonskog Shoreditcha s lokalnim dizajnerskim studijima, tehnološkim biznisima, kafićima i klubovima do ogromnih i prestižnih projekata koji – poput kulturne četvrti West Kowloon u Hong Kongu ili kulturnog središta na ostrvu Sadiyaat u Abu Dabiju – oličavaju milijarde dolara ulaganja.

Svijest o ovom širem značenju odražava publikacija britanske vlade Creative Britain (Kreativna Britanija) iz 2009. godine, gdje se tvrdi da dugoročni uspjeh britanske ekonomije kao domovine kreativnosti i inovacije podrazumijeva djelotvornost dugoročnih politika razvoja kreativnih industrija koje zavise od političkih inicijativa (često na gradskom i regionalnom nivou) u društvenom koliko i ekonomskom domenu, a koje, na primjer, uključuju potrebu radikalnih promjena u načinu planiranja obrazovanja djece.

Osoblje Neste je do 2014. godine osjetilo da rasprava toliko napreduje da joj treba nova definicija: umjesto „kreativnih industrija“ jednostavna definicija „kreativne ekonomije“ kao „… sektora specijalizovanih za korištenje kreativnog talenta u komercijalne svrhe“. Iste godine pisac Robert Hewsion u svojoj knjizi Cultural Capital – The Rise and Fall of Creative Britain (Kulturna prijestolnica – uspon i pad kreativne Britanije), analizirajući kulturne politike i prakse u Velikoj Britaniji, primjećuje: „Suštinske karakteristike jednog sistema predstavlja konfiguracija odnosa unutar tog sistema. Što će reći da je za razumijevanje kreativne ekonomije korisnije shvatiti kako je ona organizovana nego definisati šta ona zapravo radi.“

To pak otvara sasvim novu platformu za diskusiju. Čini se da ove industrije, posebno one hiljade malih i mikro-poduzeća koja predstavljaju sam vrh kreativnosti, ne samo da imaju sve veći ekonomski značaj, već su, u izvjesnom smislu, preteča posve novog ekonomskog poretka, budući da pružaju novu paradigmu za način organizacije preduzeća, za razumijevanje i pružanje obrazovanja, za mjerenje vrijednosti, za mogući razvoj i perspektive radnog života i karijera miliona ljudi, za planiranje i izgradnju gradova u kojima ti ljudi žive. Na zapošljavanje u svijetu naročito će uticati brzi rast automatizacije i upotreba umjetne inteligencije i robotike koja najavljuje takozvanu „četvrtu industrijsku revoluciju“. Istraživači univerziteta Oxford procjenjuju da bi u narednih 20 godina strojevi mogli zamijeniti i do 47% radnih mjesta u SAD-u, te do 35% u Velikoj Britaniji. Međutim, po studiji „Kreativnost nasuprot robotima“ (Creativity vs. Robots) koju je Nesta objavila 2015. godine, kreativni sektor je na tu prijetnju bar donekle imun. Po toj studiji, automatizacija predstavlja tek mali ili nikakav rizik za 86% „visoko kreativnih“ poslova u SAD-u i 87% u Velikoj Britaniji.

Ponekad se kaže da je kreativnost osnovni pogon ekonomije 21. stoljeća – onako kako je to u 20. stoljeću bila nafta. Možda onda u 21. stoljeću presudne odrednice uspjeha budu politike promocije i zaštite kreativnosti – isto onako kako su energetska politika i pristup energiji bili odrednica geopolitike tokom cijelog 20. stoljeća. U tom slučaju nam valja preispitati način organizacije vlada, način planiranja gradova, način na koji odgajamo i obrazujemo djecu, te način na koji građani komuniciraju sa svojim zajednicama. Stoga je izuzetno važno promisliti šta zapravo podrazumijevamo pod kreativnošću i kreativnom ekonomijom!

 

     

JOHN NEWBIGIN

Kao specijalni savjetnik ministra za kulturu Chrisa Smitha, 1990-ih je bio jedan od kreatora prvih britanskih politika za razvoj kreativne industrije. Bio je šef tima za korporativne odnose televizije Channel 4 (2000-2005) i izvršni pomoćnik lorda Puttnama kao predsjednika filmske kompanije Enigma Productions Ltd (1992-97). Kao politički savjetnik Neila Kinnocka, vođe Laburističke stranke i vođe opozicije (1986–92) bio je, između ostalog, odgovoran za pitanja okoliša i kulture.

Član je Savjeta za kreativnu industriju (vlada Velike Britanije), predsjednik Savjetodavne grupe za umjetnost i kreativnu ekonomiju (British Council), član Savjetodavnog odbora Instituta za kreativno i kulturno preduzetništvo (Goldsmiths, University of London) i član Grupe za nadzor razmjene znanja (Vijeće za umjetnost i humanističke nauke). Član je Međunarodnog odbora savjetnika Instituta za umjetnost, dizajn i tehnologiju (institut Srishti u Bangaloreu) i počasni profesor univerziteta Hong Kong.

Šest godina je radio na projektima podrške za mlade u Istočnom Londonu i bio rezidencijalni pisac teatra Common Stock.Radio je i kao novinar i ilustrator.

Za izvanrednu „službu u kreativnoj industriji i umjetnosti“ dobio je 2015. godine viteško odlikovanje Britanske monarhije (OBE).

Putem linka saznajte više o Creative England

Eksterni linkovi